ZAGRLJAJ
Autor nena58 | 22 Jan, 2012Prilazi mi i privija se uz mene.
Širim ruke, stežem je u zagljaj.
Osećam da drhti kao srna.
Dugo smo zagrljene, sve dok ona ne pusti.
Reči su suvišne, jer mnogo reči sam izgovorila, sve ona zna.
Na moje reči, uvek ćutanje.
Na moje pozive, uvek odbijanje.
Tako, nekada po nekoliko puta na dan, u međuvremenu-ćutanje.
Bude dana kada smo veseli, i ja se radujem pravim se da ne znam da je to ona druga strana medalje, koja može biti i gora.
Strah, šta je to?
Ja nemam strah, to bi me samo dodatno uništavalo, privlačilo bi u moj život baš to čega se plašim.
Kako da njen strah otkolim, kako da joj ulijem malo hrabrosti i samopouzdanja?
Kako? Reči ohrabrenja, pohvale, moji postupci, moja hrabrost, moja sigurnost nisu za nju uzor.
Ona se drži svojih strahova, godinama.
I nesrećna je godinama, one najlepše prolaze.
Ja sam očajna, samo vrlo vešto to krijem, znam da sam je dobro prevarila.
Samo, ona zbog te prevare misli da je meni sve lako.
Ne vidi razliku, da ja nemam izbora i nema nikoga za taj čvrsti zagrljaj.
Zar je to sve što prihvata od mene?
Sve što joj mogu dati?
Čovjek ponekad ne zna koliko snage nosi u sebi, dok mu veliki problemi ne padnu na leđa. Vjerovati da će biti bolje, boriti se i pobijediti. Nikada ne izgubiti nadu. Pozdravljam te Neno ;)
Autor dalia 22 Jan 2012, 12:03